Razgovarali u Zagrebu, 15. Listopada 2005.

Otočanin porijeklom, mediteranac po habitusu i identitetu, Nikola Bašić do neke je mjere singularna pojava unutar hrvatske arhitekture u posljednjih dvadesetak godina. Slobodne, ekspresivne forme njegovih ranih marina na otoku Murteru, njegovu užem zavičaju pokazuju kontekstualne i narativne osobitosti, zamjetne i u njegovu sakralnom opusu. Bašićeva sakralna arhitektura od početka devedesetih do danas pokazuje se kao transformacija arhetipa i teži uspostavljanju kontinuiteta povijesne tradicije hrvatske crkvene arhitekture sve žod Svetog Križa Ninskog do najnovijeg vremena.

ORIS: Heroj slovenske moderne Edvard Ravnikar smatrao je da u arhitekturi inspiracija i talent ne igraju važnu ulogu, već da je ona rezultat intelektualnog promišljanja. Gdje biste u raspravi između tih dviju krajnosti mogli naći svoju mjeru? 

Bašić: Rekao bih da startam s emocionalne pozicije, a onda racionalno pokušavam utjecati na taj emocionalni tijek i voditi proces između te dvije suprotnosti, ta dva pola. [to sam stariji, to je taj racionalni element jači i naglašeniji.